Euroazijski ris široko je rasprostranjen diljem pojaseva umjerenih listopadnih i crnogoričnih šuma, povijesno definiran u literaturi kao tipičan stanovnik šume.
Međutim, ova stroga povezanost vrijedi prvenstveno na razini populacije, budući da je odabir staništa na individualnoj razini nijansiraniji: vrsta neprestano balansira potrebu za lovom na srne—koje su često brojnije u mozaičnim poljoprivrednim krajolicima i otvorenim područjima—s izbjegavanjem ljudi, tražeći hranu noću i povlačeći se u neometana područja tijekom dana.
Iako mu je prehrambeni spektar širok, ris je izrazito prilagođen lovu na male papkare, prvenstveno srne; gdje su srne rijetke, lovi druge dostupne vrste, poput divokoza i teladi običnog jelena. Njegova strategija lova oslanja se na neprimjetno prikradanje i zasjede iz neposredne blizine, rijetko se upuštajući u duge potjere ako početni napad ne uspije. Veliki plijen ubija se ugrizom u grlo, dok se manji plijen usmrćuje ugrizom u vrat ili šiju. Lovna aktivnost doseže vrhunac tijekom sati sumraka i svitanja i prve polovice noći; risovi obično prekrivaju lešine kako bi ih zaštitili od strvinara, budući da plijen konzumiraju tijekom nekoliko noći ovisno o njegovoj veličini.
