Glavni cilj protokola je osigurati da podaci prikupljeni tijekom praćenja od različitih institucija, zemalja, regija i istraživačkih skupina budu dovoljno standardizirani kako bi se omogućila usporedba, zajednička analiza i dugoročna procjena stanja i trendova populacije. Protokol je osmišljen tako da se može primjenjivati u različitim ekološkim i administrativnim uvjetima, uz zadržavanje zajedničkog minimalnog skupa metoda, definicija i standarda izvješćivanja. Protokol se može provoditi u okviru nacionalnih programa praćenja, prekograničnih programa praćenja, programa upravljanja zaštićenim područjima, istraživačkih projekata i inicijativa za očuvanje prirode.
Budući da se ekologija, mogućnost otkrivanja i društvena organizacija četiri ciljane vrste značajno razlikuju, ne sve metode jednako su prikladne za sve vrste. Stoga protokol razlikuje između osnovnih metoda, koje se preporučuju za sve sudionike u programima praćenja, i metoda specifičnih za pojedine vrste, koje bi se trebale primjenjivati sukladno biologiji svake vrste.
Osnovni je princip da praćenje treba biti ponovljivo, prostorno jasno definirano, vremenski dosljedno, etički prihvatljivo i temeljeno na jasno dokumentiranom uzorkovanju.
Standardizacija, mogućnost ponavljanja, višestruki izvori dokaza, prostorna reprezentativnost, osiguranje kvalitete
- Iste definicije za podatke o vrstama, kategorije dokaza, uzorke, razdoblja praćenja i minimalna polja podataka trebaju se koristiti u svim sudjelujućim timovima. Iako se oprema može razlikovati, metodološki principi i standardi izvješćivanja trebaju biti dovoljno usporedivi kako bi se omogućila smislena usporedba i zajednička analiza
- Način praćenja treba omogućiti ponavljanje istih metoda u sljedećim godinama. Sve izmjene u obimu istraživanja, lokacijama uzorkovanja, opremi ili metodama rada na terenu moraju biti dokumentirane, jer očiti trendovi u populaciji mogu biti značajno utjecani takvim promjenama
- Nijedna pojedinačna metoda praćenja ne daje potpunu sliku o populaciji velikih mesojeda. Kada je to moguće, informacije bi se trebale prikupljati iz više izvora, uključujući foto-zamke, genetske uzorke, tragove u prirodi, izravna promatranja, podatke o smrtnosti i izvješća obučenih promatrača.
- Uzorkovanje bi, kad god je to moguće, trebalo obuhvatiti cijelo područje na kojem se vrsta nalazi, a ne biti ograničeno samo na zaštićena područja ili lokalitete u kojima postoji velika vjerojatnost njezina pojavljivanja. Ako potpuno pokrivanje nije moguće, područje uzorkovanja i postupak odabira moraju biti jasno dokumentirani.
- Sve primijećene pojave i uzorci moraju proći kroz utvrđeni postupak provjere, pri čemu se zapisi o neizvjesnoj identifikaciji vrsta klasificiraju prema kriterijima SCALP-a i ne smiju se smatrati potvrđenim pojavama (kategorija 1) dok ne budu dostupni dovoljni dokazi
Dizajn praćenja
Područja pod nadzorom
Područja koja se prate trebaju biti definirana u skladu s ciljevima programa praćenja i poznatom ili očekivanom rasprostranjenošću ciljane vrste. Kad god je moguće, praćenje bi trebalo obuhvaćati šire područje koje vrsta zauzima ili bi ga mogla zauzimati, umjesto da se usredotočuje samo na zaštićena područja ili lokalitete na kojima je poznato da se vrsta već nalazi. To je važno za otkrivanje promjena u rasprostranjenosti, uključujući širenje, smanjivanje ili ponovno naseljavanje.
Područja koja se prate trebaju obuhvaćati zaštićene i nezaštićene krajobraze te uzimati u obzir relevantne značajke staništa i načina korištenja zemljišta. Administrativne ili upravljačke granice mogu se koristiti u praktične svrhe, ali ekološka važnost područja praćenja trebala bi ostati primarna. Za vrste čije se područje rasprostranjenja proteže preko državnih granica, praćenje bi se, kad god je to moguće, trebalo koordinirati između susjednih zemalja.
Uzorkovne jedinice
Područja koja se prate trebaju biti podijeljena na jasno definirane i prostorno usklađene uzorkovne jedinice. Pravilna mreža može pružiti praktičan zajednički okvir za praćenje vukova, smeđih medvjeda, euroazijskih risova i zlatnih čagljeva, dok se veličina uzorkovne jedinice može prilagoditi vrsti, cilju praćenja, karakteristikama okoliša i dostupnim resursima.
Uzorkovne jedinice trebale bi imati jasno određene granice i jedinstvene identifikacijske oznake te bi se, kad god je to moguće, trebale koristiti iste jedinice tijekom različitih perioda praćenja. Za različite ciljeve ili metode praćenja mogu se koristiti različite uzorkovne jedinice, ako je to znanstveno opravdano, ali njihova definicija i odnos prema cjelokupnom okviru praćenja moraju biti jasno dokumentirani.
Uzorkovna jedinica treba se razlikovati od uzorkovnog mjesta ili točke. Uzorkovna jedinica predstavlja prostorno područje unutar kojeg se prikupljaju i analiziraju podaci za praćenje, dok su uzorkovna mjesta specifična mjesta na kojima se prikupljaju opažanja, snimke s fotozamki, genetski uzorci, zvučne snimke ili drugi dokazi.
Plan uzorkovanja
Uzorkovanje bi se trebalo provoditi prema unaprijed određenom i transparentnom planu koji osigurava odgovarajuću reprezentativnost područja pod nadzorom. Sustavni ili stratificirani pristupi općenito su poželjniji kada je cilj dobiti prostorno reprezentativne podatke. Plan uzorkovanja može uzeti u obzir stanište, nadmorsku visinu, način korištenja zemljišta, utjecaj čovjeka i druge čimbenike koji mogu utjecati na pojavljivanje ili detektabilnost vrsta.
Dizajn bi trebao biti prilagođen ekologiji ciljane vrste. Budući da se vuk, smeđi medvjed, euroazijski ris i zlatni čagalj razlikuju po načinu korištenja staništa, obrascima kretanja, gustoći populacije i mogućnosti otkrivanja, isti opći okvir može zahtijevati specifičnu primjenu za svaku vrstu.
Lokacije ne bi se smjele odabirati isključivo na temelju očekivanja da će na njima biti velika vjerojatnost pojavljivanja određenih vrsta, pogotovo ako je cilj procijeniti rasprostranjenost ili trendove populacije. Ciljano uzorkovanje može biti korisno za potvrđivanje prisutnosti, identificiranje pojedinaca ili prikupljanje specifičnih vrsta dokaza, ali ga se mora jasno razlikovati od reprezentativnog uzorkovanja.
Prostorni obuhvat
Praćenje bi trebalo biti usmjereno na postizanje dovoljne prostorne pokrivenosti kako bi se predstavio raspon staništa i geografskih područja koja su relevantna za ciljanu vrstu. Uzorkovanje bi trebalo uključivati područja u kojima je poznato da vrsta živi, kao i područja u kojima je njezina prisutnost neizvjesna ili u kojima su moguće promjene u njezinu rasprostranjenju.
Razina prostornog obuhvata trebala bi biti primjerena cilju praćenja i dostupnim resursima. Ako potpuni obuhvat nije moguć, potrebno je dokumentirati uzorkovano područje i kriterije koji su korišteni za odabir uzoraka. Također, potrebno je zabilježiti područja koja se ne mogu uzorkovati zbog ograničenja u pristupu, vlasništva nad zemljištem, terena, sigurnosti ili drugih razloga.
Prostorni obuhvat treba održavati što je moguće dosljednije između razdoblja praćenja. Promjene u području uzorkovanja ili u rasporedu lokacija uzorkovanja trebaju se dokumentirati, jer razlike u prostornom obuhvatu mogu utjecati na uočljive promjene u raspodjeli vrsta ili pokazateljima populacije.
Vremenski dizajn
Praćenje treba organizirati u jasno definirana vremenska razdoblja praćenja koja se mogu ponavljati tijekom vremena. Vrijeme i trajanje praćenja trebaju uzimati u obzir biologiju ciljane vrste, sezonske promjene, razdoblja razmnožavanja, obrasce kretanja, uvjete u okolišu i karakteristike metode praćenja.
Kad god je to moguće, za usporedbu treba koristiti odgovarajuća razdoblja praćenja tijekom različitih godina kako bi se poduprla procjena trendova. Sezonske razlike u mogućnosti detekcije treba uzeti u obzir, a ako je relevantno, praćenje bi trebalo uključivati ponovljeno uzimanje uzoraka ili unaprijed određena sezonska razdoblja.
Nedostatak podataka tijekom jedne ankete ili tijekom jednog praćenja ne bi se automatski trebao tumačiti kao dokaz o izostanku određene vrste. Ponovljeni uzorci mogu poboljšati sposobnost razlikovanja stvarne odsutnosti od situacije u kojoj vrsta jednostavno nije otkrivena.
Uloženi napor u uzorkovanje
Napor uzorkovanja trebao bi biti dovoljan da bi se osigurala razumna mogućnost otkrivanja ciljane vrste, a taj napor treba dokumentirati na dosljedan način. Odgovarajuća mjera napora ovisit će o metodi praćenja i može uključivati, primjerice, broj dana korištenja foto-zamki, trajanje istraživanja, broj lokacija uzorkovanja, napore promatrača, vrijeme akustičnog snimanja ili broj pokušaja genetskog uzorkovanja.
Minimalna ili preporučena razina napora može se razlikovati među populacijama vukova, smeđih medvjeda, euroazijskih risova i zlatnih čagljeva zbog razlika u ekologiji, gustoći populacije, ponašanju i mogućnosti otkrivanja. Međutim, načela za mjerenje i izvješćivanje o uloženom naporu trebala bi biti standardizirana u svim programima praćenja.
Uspješni i neuspješni pokušaji uzorkovanja trebaju se zabilježiti. Kvarovi opreme, nedostupna mjesta, prekinuta istraživanja i drugi čimbenici koji smanjuju učinkovitost uzorkovanja trebaju se dokumentirati. Sve značajnije promjene u uzorkovanju između perioda praćenja trebaju se prijaviti i uzeti u obzir pri interpretaciji rezultata praćenja.
Metode praćenja
Metode praćenja treba odabrati u skladu s ciljevima praćenja, ekologijom ciljane vrste, očekivanom mogućnošću detekcije, dostupnim resursima i lokalnim uvjetima. Kad god je to moguće, komplementarne metode treba kombinirati kako bi se poboljšala pouzdanost i potpunost rezultata praćenja.
Uobičajene metode mogu uključivati postavljanje foto-zamki, uzimanje genetskih uzoraka, praćenje tragova i znakova u prirodi, izravna promatranja, evidenciju smrtnih slučajeva, akustičko praćenje i izvješća obučenih promatrača. Prikladnost i relativna važnost pojedinih metoda mogu se razlikovati ovisno o vrsti – vuku, smeđem medvjedu, euroazijskom risu i zlatnom čaglju.
Metode i način njihove primjene trebaju biti jasno dokumentirani kako bi se omogućila interpretacija i usporedba rezultata između različitih područja nadzora i različitih vremenskih razdoblja. Ako se u različitim regijama ili godinama koriste različite metode, te razlike treba zabilježiti i uzeti u obzir pri usporedbi rezultata.
Klasifikacija i provjera valjanosti dokaza
Podaci prikupljeni tijekom praćenja trebaju se klasificirati prema jasno definiranim i dosljedno primjenjivanim kategorijama dokaza. Klasifikacija bi trebala razlikovati potvrđene podatke od zabilješki za koje identifikacija vrste, lokacija, datum ili druge relevantne informacije ostaju neizvjesni.
Kad je primjenjivo, treba koristiti uspostavljene sustave klasifikacije, kao što su SCALP-ovi kriteriji, kako bi se osigurala dosljedna interpretacija podataka o velikim mesojedima. Postupci provjere valjanosti trebaju se dosljedno primjenjivati u svim sudjelujućim institucijama i programima praćenja.
Prije uključivanja u analize ili službene rezultate praćenja, podatke bi trebalo provjeriti odgovarajuće kvalificirano osoblje. Nepotvrđeni ili neizvjesni podaci trebali bi biti jasno označeni i ne bi se trebali tumačiti na isti način kao potvrđeni dokazi. Status potvrde svakog podatka trebao bi se zadržati kao dio podataka praćenja.
Minimalni zahtjevi za podatke i metapodatke
Svi programi praćenja trebali bi prikupljati zajednički, minimalni skup podataka za svaki unos ili uzorak. Ovaj minimalni skup podataka trebao bi biti dovoljan za utvrđivanje što je zabilježeno, gdje i kada je zabilježeno, kako je prikupljeno i koliko su pouzdani dokazi.
Ovisno o metodi praćenja, minimalne informacije koje bi se trebale uključiti obično su:
- vrsta i tip dokaza;
- datum i, ako je relevantno, vrijeme promatranja ili uzimanja uzoraka;
- geografska lokacija ili uzorkovna jedinica;
- metoda praćenja;
- obim ili trajanje uzorkovanja, ako je primjenjivo;
- izvor ili promatrač;
- status potvrde identiteta ili valjanosti;
- potrebne su relevantne dodatne informacije za tumačenje zapisa.
Dodatni metapodaci mogu se prikupljati ovisno o metodi, vrsti ili ciljevima praćenja. Polja podataka trebaju biti jasno definirana kako bi različiti timovi dosljedno bilježili iste informacije. Izmjene minimalnog skupa podataka trebaju se dokumentirati kako bi se osigurala usporedivost podataka tijekom vremena.
Kvaliteta podataka i dokumentacija
Podatke prikupljene tijekom praćenja treba bilježiti i njima upravljati na način koji osigurava njihovu točnost, mogućnost praćenja izvora i uporabljivost tijekom vremena. Postupci za unos podataka, provjeru, ispravljanje i pohranu trebaju biti jasno definirani u svakom programu praćenja.
Nedostajuće, nejasne ili nepotpune informacije treba identificirati, a ne zamijeniti ih pretpostavkama. Ispravci postojećih podataka moraju biti provjerljivi, a izvorne informacije treba zadržati, ako je to prikladno.
Sva odstupanja od dogovorenog plana ili metodologije praćenja moraju se dokumentirati. To uključuje promjene u lokacijama uzorkovanja, opsegu praćenja, opremi, postupcima na terenu ili metodama obrade podataka. Takva dokumentacija važna je za tumačenje razlika između različitih perioda praćenja i za razlikovanje bioloških promjena od promjena uzrokovanih praksom praćenja.